Pomoć sudu i odvjetnici

Tehran, 27. veljače  1996.

 

Gospođa Dafinka Večerina

Zagreb

 

Štovana gospođo

 

Nevjerojatno je ali pronašao sam da sam Vam prošli put u svezi s mojom tužbom protiv ST-a pisao krajem 1993. iz Dubrovnika. Sad Vam evo početkom 1996. godine pišem iz Tehrana. Na žalost na sud ovaj put ne mogu doći. Ovdje sam otpravnik poslova u našem veleposlanstvu i vrlo bitni poslovi mi ne dopuštaju otići iz Tehrana ovih dana. Zbog toga Vas molim da umjesto moje nazočnosti sudu predočite ovo pismo (možete i ono prethodno od 1. listopada 1993) i privitak u kojem još jednom analiziram laži i uvrede, koje je tiskao ST za vrijeme dok sam bio izložen strašnim pogibeljima i obhrvan teškim teretom obrane hrvatskog juga, bez mogućnosti i vremena za čitanje tiska. Ne želim biti sudac, ali držim da imam pravo na izricanje svog osobnog mišljenja o motivima za izdavanje tih tekstova punih laži i uvreda. Blaža kvalifikacija takvih nedjela bi mogla biti beskrupuloznost u trci za zaradom, a puno teža je mogućnost namjernog poticanja nemira i  frustracija kako bi se olakšao posao JNA. Kombinacija ove dvije navedene mogućnosti je i narudžba članka uz ne malu naknadu, od strane nekih kojima je vihor promjena Jugoslavije u Hrvatsku ugrozio pozicije. Takve informacije uz spominjanje plaćenih iznosa i imena naručitelja dobio sam od ne malog broja ljudi.

            Nadam se da će moja pisma (i privitci) moći biti upotrjebljena kao moje izjave. Napominjem da me onda kad sam se pojavljivao na sudu nitko ništa nije upitao. Spreman sam pojaviti se na sudu i dati usmenu izjavu čim mi se pruži prigoda za dolazak u Zagreb, pa molim sud za razumijevanje.

 

                                                                                   Sa štovanjem

                               

                                                                                   mr. Željko Šikić

 

 

privitak: Izvadci iz članaka s mojim komentarom

7. studenoga 1991.

 

Autor: Salih Alikafić

 

Naslov:  S Vrha Srđa ST kliče - Oj, Hrvatski Dubrovniče

 

...Žalosno je, ali istinito, da je svaka druga riječ gardistima u Dubrovniku - izdaja! U tom se kontekstu najčešće spominju Pero Poljanić i Željko Šikić, zapravo prva dva čovjeka Dubrovnika. Osobito je omražen Šikić, predsjednik Izvršnog vijeća i šef Kriznog štaba koji je, pričaju s gnušanjem hercegovački i sandžački borci, predložio da Garda za nadolazeće dane kao kabanice koristi - vreće za smeće! Na tu su mu sugestiju neki iz prvih redova navodno odbrusili neka mu žena nosi takvu kabanicu. Žestok animozitet prema čelnicima grada nitko od ratnika nimalo ne skriva - kad je Stipe Mesić došao u posjet ranjenim gardistima u bolnicu, morao je odslušati mnoge gorke optužbe na račun dubrovačkih prvaka.	Gnusne izmišljotine, koje su stvorile dodatne teškoće u ionako teškoj situaciji studenog 1991.
"Znaš ti kako to kod nas ide", priča jedan od boraca, koji je prošao sve od Debelog brijega na granici s Crnom Gorom, do obrane Brgata i Žarkovice na ulazu u Dubrovnik, " prvo dođe nas desetak da brani neki položaj, onda nas oni tamo tuku u božju mater, onda dođe naredba za povlačenje, a poslije se nikad ne zna tko je naredio povlačenje. Svima je više dosta povlačenja, naši se ljudi žele boriti, a kao da im se ne da s naše strane. Ti stalni porazi, stalna povlačenja, izazivaju bijes u nama koji bi se lako mogao pretočiti u pobjedniåki naboj, ali se čini da to dubrovački čelnici ili ne znaju ili neće iskoristiti...	Nitko se ne spominje  izravno ali je nastavak prethodnog paragrafa pa nudi asocijacije.
... Zanimljiva je i priča, kako je izgubljen Osojnik. ta neosvojiva tvrđava iz Austro-Ugarske, napuštena je zato što je tako bilo naređeno, premda su se i na Titogradskoj i na Beogradskoj televiziji mogla čuti mišljenja armijskih stručnjaka da je Osojnik praktički neosvojiv. Gardisti i danas tvrde da nije bilo potrebe za povlačenjem. "Oni ga nisu mogli osvojiti teoretski. Niti ga sad naši mogu osvojiti. Bilo je gore petnaestak naših, i onda su im jednostavno prestali dostavljati hranu. Momci su se i dalje tukli, borili se, i onda je došla naredba za povlačenje. Oni s druge strane nisu mogli doći sebi od sreće".             Takve smo priče čuli barem desetak puta, o kojem god se izgubljenom položaju ili mjestu govorilo, a gorčina se ne izljeva samo po gradskim šefovima, nego i po vrhovništvu. " Dubrovnik je prodan da bi se Hrvatskoj u svijetu podigao rejting" kaže nam konobar... ... činjenica je da općinski vrhovi Dubrovnika nisu htjeli uzeti zaplinjenjeno oružje iz Ploča, jer, "to nama ne treba, nas neće napasti"... ... Kad je riječ o zapovjednicima, velik ugled uživa dopukovnik Nojko Marinović....	Imputira se nevoljkost općinskih čelnika da prime oružje i njihova krivica za povlačenje s Osojnika, to tim više što se zatim stvarni zapovjednik obrane   Nojko Marinović spominje u pozitivnom kontekstu.

 

21. studenoga 1991.

 

Autor: Salih Alikafić

 

Naslov:  Robovi sotone

 

...Pokojni sekretar za Narodnu obranu, Miljenko Bratoš, kojeg se gardisti sjećaju s pijetetom, pismeno je u svibnju obavijestio sva poduzeća u gradu da kupe jake glisere kojima se može uništiti svaka topovnjača u arhipelagu. Najomraženiji čovjek u gradu, Željko Šikić, šef Kriznog štaba i predsjednik Izvršnog vijeña, to nije dopustio, pa je jugomornarica dobila priliku da neometano gađa Grad...	U istom ST-u sam u kolovozu 1991. bio grubo izvrijeđan zajedno s mojim dragim prijateljem Miljenkom Bratošom, s kojim sam zajedno unatoč velikim preprekama o kojim ovdje ne želim govoriti godinu dana tajno radio na obrambenim pripremama. Još jedna teška laž i pokušaj mog odvajanja od poginulog prijatelja.
... Stariji vodnik I klase Damir Vulić, koji je bio komandir voda za osiguranje skladišnog vojnog naoružanja na otoku Šipanu, osam je dana dozivao gradske oce da pošalju brodove na Šipan da im preda dragocjeno artiljerijsko oružje koje bi sigurno spasilo Dubrovnik od ovih razaranja. U tom je skladištu bilo 12 minobacača, četiri protuavionskih topova, 5000 granata i mnogo municije. Šikić nije dopustio da se to preuzme, a nakon što je Vulić prešao u redove ZNG-a, vojska je poslala pet brodova i ispraznila skladište, a ta su sredstva upotrebljena za napad na Grad...	Još jedna gnusna laž.
... Sudionici borbe u Konavlima navode da Konavli nikad ne bi pali da je Šikić dozvolio miniranje dijela ceste koje je već bilo pripremljeno...	Još jedna teška laž. Poznato je naprotiv  da sam osobno bio jako nezadovoljan zbog neuspješnosti miniranja, ali poznato je i da nisam bio zapovjednik obrane.
... Kada su Šikić i Stipe Mesić išli posjetiti ranjenike na Medarevu, portir u bolnici repetirao je pištolj na Šikića i htio ga izbaciti. Ni Mesićeva molba stražaru nije pomogla, pa je Šikić morao sačekati Mesića pred vratima dok ovaj obiđe ranjenike...	Opet čista izmišljotina.
... Direktor hotela "Gruž", stara komunjara, Krešo Djenero, zatvorio je vrata svog hotela pravdajući se da ne može primiti ni jednog izbjeglicu jer nema osoblja ni inventara. Odbio je razgovarati sa mnom jer misli da se nikome nije dužan ispovijedati i da mi je glava u torbi ako se za njega zakačim. Istu poruku imam i od Šikićevih dupelizaca, dubrovačkih tubaša i impotentnih sramežljivaca, pa vas molim da im prenesete nekoliko mojih riječi:" Ja sam godinama hodao po bijelom svijetu, minhensko i briselsko podzemlje mi je bratstvo, jer sam s njima kokao komunjare, a dubrovački lafovi me ne ispuštaju iz vida. Nikuda ne idem bez bombica (ja ih zovem bombonice), a za ratne profitere, četnike, petokolonaše i hrvatske izdajnike imam dobar arsenal. Dubrovački pizdun Željko Šikić ove dane dubrovačke tragedije provodi mijenjajući kravate i svilene košuljice, razlog za bijes iskalio je na nedavnom sastanku u hotelu "Kompas" zato što mu je do smrti uplašena radnica hotela Mara Muratović poslužila "stock" umjesto viskija koji je naručio. Kada mu je radnica objasnila da u hotelu nema ni kapi alkohola, već da mu je tu čašicu nalila iz boce, koju je kupila od vlastitog novca po švercu, i da to čini radi obraza kuće, Šikić je gurnuo čašu sa stola i naredio direktoru hotela da mu do sutra dostavi popis ratnih švercera koje drži pod krovom hotela, a na prvo mjesto stavi nesretnu konobaricu. Inače to đubre u svom kabinetu ima jedini telefaks u gradu koji radi, ali je zabranio svako korištenje za javnost. Tako su mnogi novinari u Dubrovniku prisiljeni telefonom diktirati tekstove, a jedini telefon koji radi je daleko ispod zemlje u kući što se koristi za zbrinjavanje ranjenika. Željko Šikić je pismeno zabranio ulaz u zgradu općine i jednom članu redakcije ST-a još prije nekoliko mjeseci kad se pojavio članak o njemu. Često u šali ili zbilji, tko će ga znati, kaže kad dobije ministarsku fotelju u Zagrebu, da će se prvo obračunati s Marinkom Božićem i Tanjom Torbarinom koja ga je vjerojatno zakačila.	Serija prljavih i ponižavajućih uvreda i laži, te čudne samopromiđbe autora teksta povezivanjem s podzemljem.

 

28. studenoga 1991.

 

Autor: Salih Alikafić

 

Naslov: Grad koji ne mogu srušiti

 

... Odlazim do telefona pokušavajući nazvati Peru Poljanića, gradonačelnika Dubrovnika, kojem sam sve to želio ispriåati. Dežurni koji se zatekao pokraj telefona veli mi da je gradonačelnik otišao na doček talijanskog broda, zajedno s talijanskom ministarkom, gospođom Margeritom Boniver i francuskim državnim ministrom Bernardom Kouschnerom. Pita me da li želim gospodina Željka Šikića, predsjednika Vlade i šefa Kriznog štaba, a ja samo pljunuh tri puta u stranu, želeći se otresti sotone, kao Mustafa maloprije.

Namjerno vrijeđanje

... Primjećujem strahoviti umor na gradonačelnikovu licu i pitam ga zašto se malo ne odmori. "Pokušat ću, ali ne vjerujem da ću uspjeti", veli mi Poljanić, koji je ovih dana zaista prezauzet. Kroz misli mi prolazi sjećanje kada smo u četiri oka ljetos sjedili na terasi hotela "Argentina" i uz čašicu francuskog konjaka ćaskali o običnim stvarima. Tada sam shvatio koliko taj čovjek ima razumjevanja za ovaj grad i koliko ga voli. Ja sam mu u šali govorio da će mu četnici napasti Dubrovnik na Mitrov dan, što sam i napisao u članku "Sudnji dan na Mitrov dan" u ST-u od 18. rujna (Mitrov dan je 8. listopada). Pero se tada samo smješkao i nije, čini se, mogao shvatiti ozbiljnost mojih riječi. Međutim, taj čovjek i nije kriv za situaciju u Dubrovniku, jer sve operativne poslove obavlja Šikić i kompanija. Rastajemo se s Perom i odlazimo u hotel "Argentinu". Nema ni tamo ministarke Boniver, a u povratku prema gradu preko puta nam prelazi crna mačka, a neposredno nakon toga mimoilazimo se sa Željkom Šikićem. "Spasi nas dragi bože", pomislih, i uletih u zgradu Radio Dubrovnika, gdje me Joško Jelavić pita kako je u Mokošici...

I opet namjerno vrijeđanje

 

15. travnja 1992.

 

Autor: Salih Alikafić

 

Naslov: Šikićev klan kupuje Dubrovnik za općinske pare

 

Naslov: Šikićev klan kupuje Dubrovnik za općinske pare	Već u naslovu nevjerojatna izmišljotina. Ovaj naslov zajedno s mojom slikom tiskan je na naslovnoj stranici i prikazivao se kao reklama ST- na HTV u najgledanije vrijeme nakon dnevnika. Srećom ili nesrećom i u Dubrovniku je tad bilo moguće gledati televiziju, iako smo bili još potpuno opkoljeni.
Podnaslov: Željko Šikić, predsjednik dubrovačke vlade, ubrizgao je u trgovačko poduzeće "Dubrovkinja" 80 milijuna dinara iz općinske blagajne da bi preuzeo kontrolu nad njenim brojnim i atraktivnim poslovnim prostorima. Ako uspije u nakani da putem svoga klana zavlada i Dubrovačkom bankom, postat će vlasnikom cijeloga grada	U podnaslovu daljnje tumačenje laži iz naslova
uz moju sliku: Željko Šikić: Samo ratne strahote mogu prikriti njegove malverzacije	Teška uvreda i svojevrstan poziv na linč
uz sliku Pava Miloglava:   Pavo Miloglav: Nije teško pretpostaviti što je ponudio Šikiću u zamjenu za milijunski poklon iz općinskog budžeta	Još jedna teška laž i uvreda
Za onošto četničke granate u Dubrovniku još nisu uništile, pobrinut će se Željko Šikić i njegova družina. I to, vjerovali ili ne, preko "Dubrovkinje" poduzeća za vanjsku i unutarnju trgovinu, koje predstavlja pravi primjer neuspjele komunistiåke privredne tvorevine i koja nezaustavljivo propada u novostvorenim tržišnim uvjetima. Dokaz za ovu tvrdnju jesu poduzeća "Medijator", "Domino" i "Pasta italiana", koja su svojom trgovačkom umješnošću bacila "Dubrovkinju" na koljena. Možda jesu "Dubrovkinju", ali Šikića i Miloglavu sigurno nisu, jer se između mnogobrojnih napada na grad ta dva dubrovačka maga dosjetiše formule kako spasiti poduzeće od neizbježne propasti. Reče tada Šikić očajnom Pavu Miloglavu: "Ne brini ti ništa, ja ću proslijediti novac iz budžeta općine na vaš račun". I Šikić bez trunke grižnje savjesti uze 89 milijuna HRD i stavi ih na račun "Dubrovkinje" u veljači ove godine. To, naravno, nije bilo sve. Nazvao je Ðuru Kordu, tadašnjeg načelnika PU u Dubrovniku, i naredio mu da s  računa MUP-a prebaci na račun "Dubrovkinje" nekoliko milijuna dinara. Koliko, ne zna se, jer istraga još traje, a Ðuro Korda je smijenjen s dužnosti načelnika policije.	Asocijativno dovođenje u svezu s četnicima i niz čistih izmišljotina. Đuro Korda je doista smijenjen s mjesta šefa policije. to je jedina istina, ali nema baš nikakve sveze s mnom.
... Zašto se Šikić i družina toliko zauzimaju za "Dubrovkinju"? Nisu u pitanju nikakvi humanitarni razlozi već samo to da je to poduzeće vlasnik najatraktivnijih prostora u gradu, koji će za godinu ili dvije vrijediti pravo bogatstvo. Šikić i njegovi kompanjoni prodajom tih lokacija uzet će velik novac od stranih kupaca na ime provizije. Plan je pomno pripreman, ali do njegovog punog ostvarenja potrebno je zauzeti još jedno mjesto koje je od presudne važnosti: mjesto direktora "Dubrovačke banke", koje trenutačno zauzima iznimno sposoban financijski mozak Ivan Pavličević. Tu za Šikića počinju prve neprilike, jer Ivan Pavličević uživa veliko povjerenje svih zaposlenih, jer je u banci proveo sav svoj radni vijek. Ako ne može preko radnika, može putem Upravnog odbora  banke, rezonirali su Šikić i družina. Zato se predsjednik Izvršnog vijeća polakomio za funkcijom direktora Dubrovačke banke i prepoznao svoje istomišljenike u članovima Upravnog odbora....	Dok danas čitam ove laži pitam se kako su nekome moglo uopće padati na pamet ovakve konstrukcije baš o opkoljenom i porušenom Dubrovniku na rubu opstanka. Kao da se radi o nekom prosperitetnom gradu koji živi u miru.
... Džaja je nadalje Šikićev kolega po profesiji, tj prodavča kompjutora, koji je pokušao i uglavnom uspio utrapiti IBM računare dubrovačkoj općini, pri čemu su on i Šikić uzeli ogromnu proviziju.	Ove laži su bile i pomalo smjene. Gospodin Gjaja (a ne Džaja) je bio direktor Fonda za Stambeno komunalnu djelatnost a ne prodavač računala.
... Mate Pušić, financijski je direktor Aerodroma, i uz Marija Mrkušića igra vrlo važnu ulogu u Šikićevu jurišu na fotelju prvog čovjeka Dubrovačke banke. Sva je sreća što u Upravnom odboru banke postoje ljudi koje megalomanski i egoistični Šikićevi interesi ne mogu zbuniti. To su Neven Barač, Pave Župan Rusković, Pero Duper i Toni Turk sve odreda priznati stručnjaci...	Uz daljnje izmišljotine na moj račun, pojavljuje se i grupa “crnih”, te oveća grupa “bijelih” ljudi. Moje mišljenje o nekim njihovim zajedničkim značajkama ne bih ovdje iznosio.
... Insceniranje rada direktora dubrovačke financijske organizacije ovaj put Šikiću i družini nije uspjelo. Ministar financija Jozo Martinović dao je podršku direktoru Dubrovačke banke, pa se tako Šikićev san o kontroli svih financijskih tokova u Dubrovniku rasplinuo kao mjehurić od sapunice. Ipak, Skupština općine raspisuje natječaj za reizbor svih direktora u gradu, pa je tako odlukom Upravnog odbora Dubrovačke banke raspisan natječaj za direktora te kuće. Oglas za natječaj objavljen je samo u "Dubrovačkom vjesniku", ali ne i u "Slobodnoj Dalmaciji", što je uobičajeno. Međutim sve je za Šikića dobro dok ne počne istraga o prebacivanju spornih 80 milijuna HRD na račun "Dubrovkinje". To pokušava spriječiti dolaskom na čelo te banke, jer je ona faktički vlasnik cijele privrede, koja prema njoj ima ogromna dugovanja. Šikić bi, došavši na čelno mjesto, novim makinacijama i poslovnim trikovima zamutio sve novčane tokove, a time, naravno, pokrio i svoj kriminal.	Još jedan niz konstrukcija i uvreda. Jedino je istina da sam doista još u studenom 1990. inicirao donošenje skupštinske preporuke o raspisivanju reizbora za rukovoditelje tvrtki i na taj način se ozbiljno zamjerio dotadašnjim moćnicima.

 

5. svibnja 1992.

 

Autori: Senad Pašić (Zagreb), Salih Alikafić (Dubrovnik)

 

Naslov: Uzurpatori se svađaju u eteru!

 

Podnaslov: Dubrovačka vrhuška organizirala je emisiju na Radio Dubrovniku u kojoj se branila od napisa u "Slobodnom tjedniku". Međutim slušatelji su zaglušili telefonsku liniju izravnim optužbama gostiju u studiju. Potkraj emisije Pavo Miloglav i Željko Šikić žestoko su se posvađali - emisija se prekinula	Nevjerojatna laž. Gospodin Pavo Miloglav i ja nikad nismo bili zajedno ni u jednoj radio emisiji!
... Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja kontaktiranja s predsjednikom IV SO Dubrovnik gospodinom Željkom Šikićem, i kad nam je postalo jasno da nas izbjegava i ne želi primiti na razgovor, u kome bi se pojasnili politički i policijski pritisci na Pavu Župan-Rusković, direktoricu "Atlasa", da odstupi s funkcije, odustali smo od svakog daljnjeg pokušaja. Njegova "ljubazna" tajnica nas je nekoliko puta upozorila da nismo ubačeni u kompjutor i nemamo rezervaciju za razgovor s predsjednikom. Moramo napomenuti da je kompjutor u kancelariji tajnice, kao i cijeli računski sustav u općini, nabavljen od kompanije IBM, a njen je zastupnik predsjednik IV Šikić. Općini je, po dolasku na vlast, računarski sustav upravo on prodao po visokim cijenama, a na račun toga uzeo veliku proviziju...	Opet spominjanje jedne “bijele” osobe koju progonim. Niz konstrukcija, uvreda i laži. Istina je da sam prije dolaska na čelo Izvršnog vijeća radio za IBM, ali je poznato i postoje dokazi da sam upravo to uporabio za nabavu malog računala uz popust IBM-a općini Dubrovnik.
... U programu Radio Dubrovnika, umjesto o prognanicima, kojih je u ovom kraju 20.000, naglo je ubačena emisija u kojoj su gostovali Ž. Šikić, P. Miloglav i Mario Mekušić. Bila je to obrana općinske vrhuške od napada u ST-u, a mnogobrojni slušatelji Radio Dubrovnika naprosto su zagušili veze postavljajući pitanja gostima emisije i izravno ih optužujući. Potkraj emisije došlo je do žestoke prepirke između Miloglava i Šikića, pa je time prekinuta emisija...	Emisija je u potpunosti izmišljena.