Zbog srčbe bez Medjumrežja

Nedjelja, 05. ožujka 1995.

Muftić je u razgovoru uz marendu koju je organizirao Tomislav, branio ministra Crnića koji je dao ostavku i napada HDZ. Ja sam mu se suprotstavio.

U Tehran Timesu je izišao sastavak o Velayatievoj nazočnosti na proslavi dana državnosti BiH.

"Velayaty hoped that muslim people of Bosnia would celebrate their National Day next year after victory over the Serb agresors". Dakle muslimani su jedini koji brane BiH! Čija je to država!

U istim novinama je sastavak o sastanku Valentića i iranskoga veleposlanika u Hrvatskoj Asayesha, u kojem se govori o "iranskomu konačnomu pristanku na kupovinu 4 broda". Upozorio sam Muftića na oba sastavka. Nije ništa komentirao.

Predložio sam Muftiću slanje upita našoj 7. upravi o mogućemu priključku na Medjumrežje. On mi je odgovorio, kako su mu ovdje u Iranu nudili priključak, ali je on to odbio, jer je bio ljut zbog nepovoljnoga Granićeva komentara, a glede mogućnosti Muftićevih predavanja ovdje u Tehranu i njegova ulazka u nekakov upravni odbor.

Jučer mi je Muftić rekao kako bih ja zajedno s njim trebao odputovati u Bandar Abas razgledati naftnu rafineriju. O toj zamisli našega zajedničkoga putovanja, Nevenka Razić je saznala tek danas. Kako ju je to neugodno iznenadilo, Muftić se odmah povukao i rekao mi kako ga jučer nisam bio dobro razumio! Još jedan put se eto nisam mogao pouzdati u svoje uši!

Marianu sam odveo na misu. Nakon mise kupio sam joj električni mixer, lim za pečenje i tečicu za kavu.

 

Ponedjeljak, 06. ožujka 1995.

Na njegov zahtjev napisao sam Muftiću mišljenje o turističkim prospektima.

Mariana me je počastila s pečenom janjetinom i patatama, te prženim jabukama u tiestu. Zatim je došao jedan čovjek s Abdullahom i ukopčao brzoglas 6022372.

Izgleda kako vlastnica nije uzpjela iznajmiti donji stan.

Predvečer smo se šetali po glavnoj tehranskoj ulici Valiasru i naišli smo na još jedan niz boutiquea. U jednomu od njih sam našao paletun i hlače upravo po mojoj mjeri. Nisam imao dostatno novaca (hlače su 83000, a paletun 130.000 riala), pa sam rezervirao za sutra.

 

Utorak, 07. ožujka 1995.

Joseph me je prevario i nije mi donio riale za razmieniti 100 dolara.

Dogovorio sam za sutra sastanak s Eickhoffom, ministrom savjetnikom u njemačkomu veleposlanstvu .

Pavo Miloglav je u Zdravka zaboravio uzeti novce  za djecu.

S Marianom sam se šetao po Mirdamadu. Nestrpljiva je kad će početi osjetnije trošiti novce.

Uvečer smo don Rajič i ja s lakoćom pobiedili Jelavića i Šabanovića. Servirao sam svaki put oba servisa jako i gotovo nepogrešivo. Sve udarce sam igrao svom snagom, ne pazeći na pogrješke.

 

Srieda, 08. ožujka 1995.

Muftićev je rodjendan. To mi je tek uvečer napomenula Mariana, pa sam mu čestitao brzoglasom.

Bio sam posjetiti njemačkoga ministra savjetnika Eickhoffa. Vodio me je Šabanović. 

Eickhoff ima 56 godina. Kaže kako ovdje u njemačkomu veleposlanstvu zaposlenici imaju jedan dan mjesečno na zagadjenje zraka. Očekuje biti ovdje do godinu dana, a onda ide za veleposlanika u neku državu sriednje veličine.

Eickhoff je do dolazka u Iran 11. siečnja ove godine, bio veleposlanikom u Hondurasu. Mjesto ministra savjetnika u Iranu drži višim od dosadanjega veleposlaničkoga u Hondurasu, jer je za Niemce Iran i dalje izuzetno bitan, premda je s 9 milijardi maraka razmjena Njemačke s Iranom pala na tek nešto više od 4 milijarde.

Prošle godine je Njemačka reprogramirala 4 milijarde dospjeloga iranskoga duga u srednjeročne zajmove.

Eickhoff drži kako je Iranski petgodišnji plan smanjivanja sada priznatoga vanjskoga duga od 33 milijarde dolara na 25 milijardi - nerealan.

Zanima ga što će biti s Hrvatskom nakon povlačenja UNPROFOR-a. Djelovao je zadovoljnim s mojim objašnjenjem, kako ne želimo nikakove ratne akcije, te kako računamo na turističku sezonu i dolazak Niemaca. Prihvatio je mišljenje kako je sama izolacija Srba u našim okupiranim područjima, bez pomoći UNPROFOR-a dovoljna za mirnu srbsku reintegraciju u hrvatski pravni sustav.

 

Četvrtak, 09. ožujka 1995.

Muftić bi htio odputovati u Hrvatsku kako bi pratio susret ministara kulture radi organizacije hrvatskoga kulturnoga tjedna ovdje u Tehranu. Šimac i Granić razvidno mu ne žele izići u susret, pa on hoće sve pismeno odkazati.

Razićke nema jer "je Miki Maus bolestan", kako joj to Muftić tepa na brzoglas. Zaključan je ormar s dokumentacijom. Ključ je kod Jasne Cerovski. Dakle dokumenti su skriveni od mene, Kuprešaka i Šabanovića, a otvoreni su čistačici! U ovoj situaciji, kako Razićke nema,  Muftić me je zamolio neka "pozovem Word", kako bi mu čistačica Jasna Cerovski napisala povjerljivo pismo. Ponudio sam mu se napisati to pismo, ali je ostao – pri čistačici!

Muftić je iza radnoga vriemena sa Šabanovićem čekao na neke Irance koji bi trebali izvaditi tranzitne vize za 27 bosanskih muslimana za njihov povratak u Tuzlu. Kako Iranci nisu bili došli Šabanović je otišao i ostavio Muftića čekati. Ipak zakasnio je na tenis što me je razsrdilo.

Šabanović se zatim vratio u Veleposlanstvo, a Muftić se razsrdio jer su u medjuvriemenu Iranci ipak bili došli po vize. Doduše bilo je to dosta iza 13 ura, a znali su kako je naše radno vrieme do 12!

Nakon tenisa sam kupio kebape za objed i odnio sam ih Mariani.