Politička prosudba Chechnye

VELEPOSLANSTVO REPUBLIKE HRVATSKE U IRANU

Ministar savjetnik

Teheran, 8. siječnja 1995.

             

VELEPOSLANSTVO REPUBLIKE HRVATSKE U IRANU

Dr. Osman Muftić, Veleposlanik

 

predmet: Politička prosudba iranskog motrišta na rusku intervenciju u Checheniji

 

              Štovani gospodine

 

              Na Vaše usmeno traženje slobodan sam Vam izložiti svoja promišljanja (dvije stranice prema Vašem zahtjevu) u svezi s dogadjajima u Checheniji pokušavši proniknuti u iranske političke interese glede tog područja.

 

              Iranska politika očigledno želi stvoriti Iran centrom islamskog svijeta, što je izuzetno teško ostvariv scenarij, prije svega zbog šiitskog karaktera islama u samom Iranu i prevladavajućeg broja islamskih zemalja sa sunitskim načinom poimanja islama. Skromniji scenarij Iranske politike predvidja Iran centrom njemu susjednih zemalja u što se uklapaju bivše sovjetske republike Azerbaijan, Kazakhstan, Turkmenistan, Uzbekistan, Tajikistan i Kyrgyzstan, naravno uz susjedni Pakistan i možda Tursku. Nedavna trijumfalna turneja iranskog predsjednika Rafsanjanija po novim državama proizašlim iz bivšeg Sovjetskog saveza s koje se vratio s čak šezdeset potpisanih medjudržavnih sporazuma i ugovora najbolje to dokazuje. 

              Sadašnja politička karta svijeta s USA kao jedinom stvarnom silom ne odgovara iranskim ambicijama. Puno prikladniji za Iran bio bi svijet podijeljen na nekoliko interesnih sfera u kojima bi pojedine zemlje bile okupljene oko jedne snažnije.

 

              Dakle s nekoliko točaka motrišta Rusija je izuzetno značajna za Iran:

              a) Održavanje Rusije kao još jedne super sile, te isti takav proces glede Europske unije, Japana i Kine, daje Iranu podlogu za uključivanje u taj krug političkih velesila. Stoga mu nikako nije u interesu rušenje političkog autoriteta Rusije.

              b) Drugi važan čimbenik za izuzetan oprez iranske politike u svezi s Rusijom je i realnost da se glede nabrojenih bivših Sovjetskih republika, a sad nezavisnih država, iranski i ruski interesi preklapaju. Rusi su već istaknuli svoj projekt okupljanja svih država bivšeg Sovjetskog saveza u Savez nezavisnih država ili CIS (Commonwelth of Independent States).         

c) Nije zanemariva ni potreba Irana za transferom tehnologije koji mu može ponuditi Rusija. Primjer je najnoviji posjet ruskog ministra za atomsku energiju Viktora Mikhaileva Iranu nominalno u svezi dovršenja nuklearne elektrane Bushehr (Iran News 7. siječnja 1995. stranica 3).

              d) Zbog gospodarskih i financijskih problema Iran je prisiljen obuzdavati značajnije izkorake na medjunarodnoj političkoj sceni. Uz jednog deklariranog neprijatelja, USA, teško se može odlučiti jače sukobiti s još jednim tako snažnim poput Rusije.

              e) Možda bi se oprez Irana u odnosima s Rusijom mogao protumačiti i lobiranjem u svrhu dokazivanja neutemeljenosti prozivki medjunarodne javnosti, prije svega Amerikanaca, zbog kršenja ljudskih prava u Iranu (nedavno glasovanje u UN, koje je po Iran nepovoljno završilo zasnovano je na izvješćima Nijemca Galinda Pohla), ali ta dimenzija odnosa izmedju Irana i Rusije ne djeluje naročito razvijenom.

 

              Iako mu se politički interesi sukobljavaju s Rusijom na dosta mjesta, Iran je očito tu svjestan svoje trenutne snage i ostavlja ostvarivanje svojih ekspanzijskih političkih namjera političkim postupnim kontaktima, vremenu i snazi islamskog pokreta unutar svake od navedenih zemalja.

              Checheniju iranski tisak naziva separatističkom republikom. Svi dogadjaji u Groznom prate se vrlo pozorno, ali je izuzetno malo komentarskih napisa, pa čak i rečenica. Čak se i napučenost Chechenije velikim dijelom pučanstvom islamske vjere ne naglašava previše, već se spominje samo kao činjenica. Citira se vrlo široko ruski predsjednik Jelcin, kad on proziva ministra obrane Gračeva, jer nije zaustavio daljnje bombardiranje Groznog, iako je to Jelcin naredio. Naglašava se kako Jelcin na taj način želi zaštititi civile (Iran News 7.siječnja 1995.).

              Kako bi ipak ostao dosljednim zaštitnikom interesa muslimana širom svijeta, bez iznimke, kao zaštitnici Chechenskog pučanstva pojavljuje se izvjesna koordinacija iranskih sredstava informiranja. Tako se iranski novinari bezlično i općenito pojavljuju u vidu zaštitnika i dalje prije svega civilnog pučanstva, ne upuštajući se u analiziranje političkih aspekata težnji Chechenaca za nezavisnošću. Ovdje se takodjer opet pojavljuje verbalna akrobacija i kao krivci za patnje pučanstva u Checheniji navode se zapadne zemlje, koje "su pasivne i ne čine ništa kako bi se zaustavilo krvoproliće" ( Teheran Times 4. siječnja 1995.) a glavni sudionik dogadjaja Rusija se u tom kontekstu zaboravlja.

              Zanimljivo je da Iranski tisak ne spominje nikakvu, pa čak ni humanitarnu pomoć, koju bi dostavljao Checheniji, iako naravno nije isključeno da u pomoći sudjeluje. Milijun i dvije stotine tisuća muslimana sigurno se u svojoj borbi moraju na nekog osloniti. Da je  to njima najbliži susjedi Azerbaijan, a preko njega i Iran, ne može se izključiti.

 

                                             Sa štovanjem

 

                                           mr. Željko Šikić

                                          Ministar savjetnik